Riba se može prihvatiti raznim pomagalima i na više načina, ali najsportskiji i najteži je jednom rukom.
Naravno za svaku tehniku potrebno je vežbanje i iskustvo. Kao što je smešno posmatrati početnika u zabacivanju muve ili prikradanju ribama, tako isto može biti i kad neiskusan mušičar pokuša da prihvati ulovljenu ribu. I po tome se može otkriti koliko je ko vešt mušičar. Ako nema iskustva u prihvatanju riba slobodnom rukom, a ne nosi meredov,zasigurno ih nije mnogo "prizemljio".
Ja prepoznajem tri osnovne tehnike zamaranja i prihvatanja ulovljene ribe slobodnom rukom. Prva je "na zbunjenost", druga "na zamorenost" i treća "na silu".
Prva tehnika je samo za eksperte. Samo najiskusniji mogu da iskoriste početnu zbunjenost ubodene ribe i savladaju je u roku od nekoliko sekundi, pre nego što uopšte shvati šta ju je snašlo. Na kraju, ribu grabite snažno i precizno, iza škržnih poklopaca.
Druga tehnika je dostupna svima i svodi se na dugo zamsaranje do iscrpljenosti ribe. Ovo se primenjuje u velikoj većini slučajeva, čak i na mestima gde je obavezno osloboditi ulov. Ova tehnika zamaranja dovodi ribu do potpune iscrpljenosti, što u kombinaciji sa slikanjem ili podužim merkanjem i ljubljenjem, sigurno dovodi do veoma ozbiljnih posledica po ribu. Na kraju zamaranja, ribu možete prihvatiti kako god hoćete, jer je najčešće izvrnuta i pliva "leđni" stil.
Treća tehnika je kontrola zakačene ribe, takva, da ona ne može ni malo da se kreće u smeru koji priželjkuje za beg, već sve vreme prati put ka ribolovcu, bez obzira na svoju masu i snagu. Ja je primenjujem kod mušičarenja štuke i tada je neophodno silom držati glavu plena okrenutu prema sebi, jer bi svaki beg u potopljeno granje ili travu mogao da znači mučenje ili otkačinjanje ribe. Dakle, riba je sve vreme okrenuta prema ribolovcu, divlja i drma glavu, ali joj se telo nikad ne sme okrenuti u bilo koju stranu osim prema štapu. Naravno, ovde je potreban adekvatan, prilagođen pribor, mada to donekle važi i za ostale tehnike zamaranja. Na kraju ovakvog zamaranja, riba se prihvata rukom na malo drugačiji način. Pošto najčešće nije skroz zamorena, treba je nežno prihvatiti, u kratkoj pauzi kad ne besni, na šta ona najčešće ne reaguje i postepeno je stisnuti i podići. Tada može slobodno da se praćaka, jer ako ste je pravilno zahvatili i niste u panici, nema joj spasa.
Naravno, razne vrste riba zahtevaju različit stisak, zbog različitog oblika tela ili opasnih zuba. To su već detalji, ali najbitnije je napomenuti da treba biti oprezan sa zubatim ribama, poput štuke, pa i pastrmskih riba. Ne treba se previše ni plašiti, jer strah i panika mogu da dovedu samo do gubitka dragocenog ulova.
Najzgodnije su vretenaste ribe, poput lipljena, klena i pastrmki, a ne zaboravite na visinu tela šarana, karaša i deverike, što može biti problem ako ih ikad ulovite mušičarskim štapom.
Na kraju, preporuka za ribolovce koji praktikuju oslobađanje svih ulovljenih riba. Takvi bi OBAVEZNO morali da nose meredov, kako bi što brže, sigurnije i lakše prihvatili ulov i oslobodili ga udice. Znači, kod njih nema egzibicija i zanimljivog prihvatanja jednom rukom. Tu je cilj da se riba što manje zamori i povredi, što nikako ne ide sa svim gore opisanim zahvatima.
Toliko od mog raspoloženja za pisanje večeras. Ovo liči na članak, ali ja ga privremeno postavljam na forum. Možda ga malo korigujem, uz vašu pomoć, pre objavljivanja. Možda mi je ambicija da opišem svoje tehnike vađenja i prihvatanja ribe slobodnom rukom preambiciozna, jer o takvim stvarima nikad ranije nisam čitao, niti sam čuo da je tako nešto opisivano. Već je 00:33 h i pomsalo sam umorsan. Usavršavaću ovu "nauku" još.
Naravno za svaku tehniku potrebno je vežbanje i iskustvo. Kao što je smešno posmatrati početnika u zabacivanju muve ili prikradanju ribama, tako isto može biti i kad neiskusan mušičar pokuša da prihvati ulovljenu ribu. I po tome se može otkriti koliko je ko vešt mušičar. Ako nema iskustva u prihvatanju riba slobodnom rukom, a ne nosi meredov,zasigurno ih nije mnogo "prizemljio".
Ja prepoznajem tri osnovne tehnike zamaranja i prihvatanja ulovljene ribe slobodnom rukom. Prva je "na zbunjenost", druga "na zamorenost" i treća "na silu".
Prva tehnika je samo za eksperte. Samo najiskusniji mogu da iskoriste početnu zbunjenost ubodene ribe i savladaju je u roku od nekoliko sekundi, pre nego što uopšte shvati šta ju je snašlo. Na kraju, ribu grabite snažno i precizno, iza škržnih poklopaca.
Druga tehnika je dostupna svima i svodi se na dugo zamsaranje do iscrpljenosti ribe. Ovo se primenjuje u velikoj većini slučajeva, čak i na mestima gde je obavezno osloboditi ulov. Ova tehnika zamaranja dovodi ribu do potpune iscrpljenosti, što u kombinaciji sa slikanjem ili podužim merkanjem i ljubljenjem, sigurno dovodi do veoma ozbiljnih posledica po ribu. Na kraju zamaranja, ribu možete prihvatiti kako god hoćete, jer je najčešće izvrnuta i pliva "leđni" stil.
Treća tehnika je kontrola zakačene ribe, takva, da ona ne može ni malo da se kreće u smeru koji priželjkuje za beg, već sve vreme prati put ka ribolovcu, bez obzira na svoju masu i snagu. Ja je primenjujem kod mušičarenja štuke i tada je neophodno silom držati glavu plena okrenutu prema sebi, jer bi svaki beg u potopljeno granje ili travu mogao da znači mučenje ili otkačinjanje ribe. Dakle, riba je sve vreme okrenuta prema ribolovcu, divlja i drma glavu, ali joj se telo nikad ne sme okrenuti u bilo koju stranu osim prema štapu. Naravno, ovde je potreban adekvatan, prilagođen pribor, mada to donekle važi i za ostale tehnike zamaranja. Na kraju ovakvog zamaranja, riba se prihvata rukom na malo drugačiji način. Pošto najčešće nije skroz zamorena, treba je nežno prihvatiti, u kratkoj pauzi kad ne besni, na šta ona najčešće ne reaguje i postepeno je stisnuti i podići. Tada može slobodno da se praćaka, jer ako ste je pravilno zahvatili i niste u panici, nema joj spasa.
Naravno, razne vrste riba zahtevaju različit stisak, zbog različitog oblika tela ili opasnih zuba. To su već detalji, ali najbitnije je napomenuti da treba biti oprezan sa zubatim ribama, poput štuke, pa i pastrmskih riba. Ne treba se previše ni plašiti, jer strah i panika mogu da dovedu samo do gubitka dragocenog ulova.
Najzgodnije su vretenaste ribe, poput lipljena, klena i pastrmki, a ne zaboravite na visinu tela šarana, karaša i deverike, što može biti problem ako ih ikad ulovite mušičarskim štapom.
Na kraju, preporuka za ribolovce koji praktikuju oslobađanje svih ulovljenih riba. Takvi bi OBAVEZNO morali da nose meredov, kako bi što brže, sigurnije i lakše prihvatili ulov i oslobodili ga udice. Znači, kod njih nema egzibicija i zanimljivog prihvatanja jednom rukom. Tu je cilj da se riba što manje zamori i povredi, što nikako ne ide sa svim gore opisanim zahvatima.
Toliko od mog raspoloženja za pisanje večeras. Ovo liči na članak, ali ja ga privremeno postavljam na forum. Možda ga malo korigujem, uz vašu pomoć, pre objavljivanja. Možda mi je ambicija da opišem svoje tehnike vađenja i prihvatanja ribe slobodnom rukom preambiciozna, jer o takvim stvarima nikad ranije nisam čitao, niti sam čuo da je tako nešto opisivano. Već je 00:33 h i pomsalo sam umorsan. Usavršavaću ovu "nauku" još.
