Jednodnevke su najstariji krilati insekti koji još uvek žive na Zemlji. One su nastale u Karbonu (pre 280-345 miliona godna) i Permu (pre 230-280 miliona godna). Svi ostali insekti, kao i većina drugih živih organizama iz tog vremena odavno više ne postoje. U svetu postoji preko 2000 vrsta jednodnevki a kod nas je do sada identifikovano oko 50. Njihova posebna karakteristika je što imaju stadijum subimago koji predstavlja polno nezreli krilati oblik. Ono po čemu se krilate forme jednodnevki mogu lako prepoznati je uspravan položaj njihovih krila pri mirovanju. Sve krilate jednodnevke imaju široku glavu, grudni deo (thorax) koji ima tri segmenta i na svakome po par nogu kao i trbušni deo (abdomen) koji ima 10 segmenata. Na kraju tela imaju po 2-3 repića (cerci) duga koliko i telo.
Larve jednodnevki nazivaju se nimfe. One provode život u vodenoj sredini gde se hrane biljnim materijalom: mogu da jedu alge, diatome kao i biljni materjal koji se raspada na dnu. Taj period u razvoju ovih insekata može da traje od 3-4 nedelje pa do 2,5 godina zavisno od vrste i uslova. Najveci broj nimfi ima tri repića na kraju tela dok su im škrge postavljene na stranama abdomena. Zavisno od načina zivota i lokacija na kojima žive, nimfe pojedinih vrsta se značajno mogu razlikovati po obliku. U tom pogledu najčešća je podela nimfi na sledeće grupe:
1. Nimfe koje kopaju tunele u mulju (rod Ephemera), koje imaju izduženo telo, uzanu glavu i snažne vilice. Žive unutar dna pa su sve bledih boja. 2. Nimfe koje žive u mulju (rod Caenis), uglavnom vrlo male vrste koje žive u mirnoj vodi jezera ili reka. 3. Nimfe koje se pričvršćuju za stene (rodovi Rhitrogena, Ecdyonurus, Heptagenia, Epeorus), karakterističnog pljosnatog oblika koji im omogućuje da se zadrže na kamenoj podlozi čak i u veoma brzoj vodi. Građene su veoma robustno sa jakim nogama. Obično se nalaze sa donje strane stena i kamenja na rečnom dnu. 4. Nimfe koje puze po dnu (rodovi Ephemerella, Seratella) su manje zdepaste od prethodnih ali robustnije od onih koje plivaju. Veoma su rasprostranjene i najviše se zadržavaju uz biljni materijal koji se raspada na dnu, uz ivice vodenih brzaka. 5. Nimfe koje sporo plivaju (rodovi Leptophlebia, Paraleptophlebia, Habrophlebia) nastanjuju sporije vodene tokove i nisu tako uspešne u kretanju kroz vodu kao one iz sledeće grupe. One žive među kamenjem i vodenom vegetacijom ali mogu da se kreću plivanjem kroz vodu. 6. Nimfe koje brzo plivaju (rodovi Baetis, Centroptilum, Cloeon, Procloeon, Sihplonurus) se uspešno kreću kroz vodu i mogu se naći udaljene od dna. Autor ove podele je Kite (1963) i ona se iz praktičnih razloga zadržala do današnjih dana. Nimfe unutar svake od ovih grupa imaju dosta zajedničkih osobina. To je od značaja, kako za imitiranje ovog stadijuma pomoću veštaških mušica (zapravo veštačkih nimfi) tako i za ribolovca koji pomoću tih kućica želi da lovi pastrmke.
Kada potpuno završi razvoj iz nimfalne košuljice izlazi subimago. Košuljica prska između začetaka krila na leđima nimfe i odatle prvo izlaze krila a zatim se tuda izvlači čitav krilati insekt. Za jedinke iste vrste to je obično u nekom specifičnom delu godine. Sam proces može da traje vrlo kratko u povoljnim vremenskim uslovima (suvo i toplo vreme). Kao što je već rečeno, ta faza u razvoju, između nimfe i zrelog insekta, postoji samo kod jednodnevki. Karakteristična je po tome što su krila u toj fazi neprozirna a repni nastavci duži nego kod nimfe. Na krilima se nalaze veoma male dlačice (microtrichia). To je prvi krilati oblik koji izlazi iz vode obično iz nimfe koja je doplivala do povšine. U tom prvom momentu insekti su nešto svetlije boje koja uskoro počinje da tamni dok ne dobiju svoju karakterističnu boju. Kada se njihova krila dovoljno osuše insekti lete do najbliže vegetacije na kojoj se događa poslednja transformacija u polno zrelog insekta ili imago. U tom procesu, koji traje duži ili kraći period vremena, pastrmke se vrlo rado hrane insektima u raznim fazama transformacije (to su tzv. emergeri): počev od faze u kojoj iz tela nimfe proviruju krila, pa sve do momenta kada se krilati insekt čitav izvukao iz nimfalne košuljice koja još visi na krajevima repića. Konačno, pastrmke rado jedu i potpuno formiranog krilatog subimago insekta dok stoji na vodi i čeka da mu krila postanu "upotrebljiva" kako bi odleteo u sigurnost obližnjih krošnji drveća. Pored navedenih faza u kojima se pastrmke hrane ovim insektima, koji su uprkos svojoj bespomoćnosti nadživeli mnoge druge životinjske vrste, treba napomenuti da određeni broj jedinki nikada ne dovrši transformaciju.
One uginjavaju negde na "pola puta" (mušičarski nazvane stillborn ili cripple) iz jedne u drugu fazu. U slučajevima kada je izletanje neke vrste iz vode masovno ova pojava se dešava relativno često. Tada pastrmke mogu čak da se selektivno hrane baš takvim insektima jer mogu sa lakoćom da ih ulove bez opasnosti da im ovi pobegnu u vazdušnu sredinu. Ima mnogo uzroka zbog kojih ovi insketi mogu da se "zaglave" u procesu prve transformacije: ako im se oštete krila, vetar ili kiša ih potope u vodu ili postoji bilo kakva druga deformacija. Na obali u zaklonu koji im pruža vegetacija dolazi do poslednje transformacije jednodnevki. To se događa posle nekoliko minuta, kada su u pitanju male vrste, pa do nekoliko dana kod najvećih vrsta. Tu one skidaju jos jednu veoma nežnu košuljicu i postaju polno zrele, odnosno stižu do faze razvoja koja se naziva imago. Kod nas se nazivaju "prelci" što je prevod engleskog izraza spinner. Taj završni stadijum se razlikuje od prethodnog po tome što krila postaju prozirna i staklasta, njihova tela dobijaju upadljivije boje, a repići postaju još duži (kod nekih vrsta više puta duži od dužine tela). Kod nekih vrsta do promene dolazi u vazduhu iako se kod većine dešava dok miruju na nekoj podlozi. Te, polno zrele jedinke, formiraju jata koja se grupišu najčešće u blizini vode. Ženke i mužjaci ispoljavaju karakteristične vrste leta (na primer, stalno letenje gore - dole) pomoću kojih se mužjaci i ženke iste vrste prepoznaju. To im pomaže u odabiru partnera za reprodukciju, tako da se muške i ženske jedinke sparuju u vazduhu. Mužjaci su tamnijih boja i manji od ženki a uz to imaju i izraženije oči. Obično se mužjaci grupišu negde u blizini vode gde neprekidno lete gore - dole čekajući da im se ženke pridruže.
Kada se jedinke spare obično se spuštaju do zemlje gde posle toga mužjaci ostaju, a ženke sa oplođenim jajašcima kreću prema vodi. Različite vrste se različito ponašaju u ovoj fazi. Ženke nekih vrsta više puta sleću na površinu vode, dodiruju je vrhom abdomena i ispuštaju jaja u vodu. Druge odmah ispuštaju sva jaja. Treće zaranjaju u vodu i polažu jaja na dnu reke. U svim tim karakterističnim situacijama pastrmke mogu da se hrane ovim insektima jer su oni suviše zaokupljeni svojim "značajnim zadatkom" i predstavljaju lak plen. Pošto polože jaja ženke uginjavaju i tada predstavljaju još lakši plen. Rečni tok ih nepokretne nosi na površini vode ili neposredno ispod nje. Pastrmke mogu da se masovno hrane ovom fazom jednodnevki jer ih rečni tok često grupiše u velikom broju na nekim delovima reke. Pri tome, ove mušice ne mogu da pobegnu pa ih ribe uzimaju veoma mirno i sistematično. U nekim trenutcima pastrmke mogu da se selektivno hrane ovom fazom u razvoju jednodnevki tako da je za uspeh u ribolovu neophodno imati odgovarajuću imitaciju. Potrebno je napomenuti da i pored toga što jedinke pojedinih vrsta jednodnevki u najvećoj meri liče jedne na druge, kako izgledom tako i ponašanjem - postoji značajno variranje unutar svake vrste. Jedinke iste vrste mogu da se razlikuju kako u pogledu boje, tako i u pogledu veličine. Takođe, i njihovo ponašanje u toku raznih faza života može da bude drugačije. Zbog toga ove karakteristike, iako mogu da pomognu lakšu identifikaciju vrsta, ne moraju da budu sasvim sigurna indikacija za to.