Tada je za mene bilo neverovatno da u jedinici od 500 ljudi ima pedeset pismenih ljudi koji brzo shvate da je ta vojska bila go q.... i nastaju problemi.
Ja u fazonu Nešvil, Elvis, Bitlsi, Formula 1, Pako de Lusija, vozili se motori...auto trke, nacionalna klasa, ribe, zezanje.
Ostalima je bolje osamdeset puta nego kući - čisto odelo u tri primerka, klopa kakvu pre nisu videli, obavezno meso i salata, krevet samo za njega...čizme, plata (kakva takva) ima za sapun, pastu, žilete, od tehnike videli samo zvono na ovci, cipele obuli prvi put u vojsci..i "ne razumeju" srpski, od telefonske govornice beže....
Zato iskopaju 24 kubika zemlje i ukopaju haubicu od 6 tona za dva'es minuta - ne vidi se.
Nama (meni) je bilo katastrofa.
Sve te uče, samo ne ono što treba. Pogotovu meni zato što mi je to u genima - voleo sam vojsku i uniformu - svi moji preci bili graničari i oficiri, i tako sam vaspitavan.
Il si vojnik il nisi.
MPV, bratstvo jedinstvo, petnaest dana učiš da pozdravljaš, činove, ko je predsednik TRT MRt-a...od vojnika ni go kurac. Prave rovokopače. Za 15 meseci ispalili su deset metaka na dva gađanja. Jednom sam pucao za opkladu. Istraga bila ko da sam opljačkao zlataru u Cirihu. Na kraju sam morao da platim metak - zato što je istrga zaključila da je bilo slučajno.
Ilustracija:
Došla mi pokojna majka u posetu i zovu me preko razglasa. Ja uđem u prijavnicu, sede ona i brat od tetke.
Pitam, iz zezanja, ko traži Rančića - ona kaže - ajde sine, pozovi Dragana Rančića, to mi je sin. Brat gleda kroz prozor - vidim da me ne prepoznaju. Ja u šoku.
Vidim svoj odraz u staklu prozora - uši naduvene od mraza i ispucale, ruke crne od onog drnča za čišćenje oružja, lice pocrnelo, naduveno i ispucalo, 12 kg manje - samo oči sijaju ko lampe - ko avet - da se usereš.
Od 5.30 ujutru do 21.30 uveče na minus 18 do minus 25 deformiše sve živo. Ko da sam prešo Albaniju. Davali su nam da jedemo neku svinjsku paštetu proizvedenu 1951 (stara 26 godina) - bila bela kao sir.
Kažem - Kevo, bre, koj ti je đavo, ja sam.
Posle je dežurni oficir zvao murju. Šta je ona sve, prvo njemu, pa onda i svim ostalim oficirima koji se skupili rekla, mislio sam da će da zaglavi jedno 5 godina.
Napravila se tarapana da bog sačuva. Stigla i civilna i vojna policija, dežurni grada...Lično mi komandant puka dao dozvolu za izlazak dokle oću - samo da izađemo napolje.
Posle toga stigla naredba da se ispod -10 ne izlazi napolje na obuku, da se smotra i fiskultura vrše u hodniku ili u učionici.
Posle me tej dežurni oficir, kapetan, zezao - de si majkin.
Ja jednom popizdim i kažem - A, što mi to ne rekoste pred njom - bilo zort, a?
Imali ste sreće što mi nije došo otac ili ne daj bože deda, ne bi stigli da preskočite ogradu kasarne.
Vadio pištolj, teo da me strelja na licu mesta. Poludeo.