Na trenutak kad krecete ka poslu okruzeni ovom apaticnom belilu od snega, prorade uspomene od prosle sezone,upravo razmisljate gde ste to pogresili i kako vam je pobegla ona u onom viru.A onda za casak ispred ociju vam se stvaraju visoke planine,zelenilo i cvrkut ptica,prolazite kroz duboki klanac gde prolazi hiljadama godina potok koji je izvajao korito sa divljim padovima,sa neprohodnim prilazima i putanjama gde su pesak i stoka utabali a da ih vec iduce godine izbrise sneg kisa i vetar.Bogate sume ,svojom hladovinom,svezom u najvecoj vrucini ,bezborojnim lepotama koje je nemoguce ne osetiti.Ta divljina ima svoje cari,samo ponegde u obraslim vrzinama naidjete na neku ozidanu hrpu kamenja,iz cijeg sastava uvidjate da je nekada ovde bio covek.Kad nekad upitate nekog usamljenog seljaka za poreklo tih kamenih naslaga on ce vam bez izuzeka reci,da je to grcki most,grcko groblje,ili uopste nesto sto su Grci sagradili.Ali koji Grci e o tome niko vise ne ume nista da vam kaze.E tamo negde na Visocici,Pivi,Cehotini,Sutjesci i Gackoj ili Uni,daleko od svake galame,u tisini koju narusuju kao gospodari svoga prostora zivotinje,ukazuje se cudesan prizor,pred cijom lepotom ce zastati svako,bar za casak.