Pokusacu ovim postom da malo priblizim razlicite stavove…
Mix, ja mislim (ili se nadam) da niko ne osporava da su precizno bacanje i kamuflazni “stealth” pristup fundamentalne tehnike u lovu slakovodnih riba na vodama male do srednje velicine. Ako se lovi na bistroj vodi, koja krije mali milion isprepletanih struja na povrsini, suludo je bacati do druge obale ako se lovi selektivna riba suvom muvom, emerdzerom ili nimfom. “Slack line” izbacaji zahtevaju finesu i po svim pitanjima fizike funkcionisu suprotno od “high line speed, double haul” (izvin’te za engleski) vrsta zabacaja, kojima je glavni cilj sto veca brzina strune, ostre, klinaste petlje koje paraju vetar i dobro okrecu predvez. Zabacaji sa luftom u struni (“slack line”) funkcinisu upravo na suprotnom principu. Funkcija ovakvog bacanja je da se uvede sto je moguce vise izuvijane, slobodne strune izmedju musice i stapa, kako bi se pospesio sto duze slobodno plivanje muve recnim tokom, bez delovanja makro i mikro struja na ovakvo neometano plivanje. Znaci, svi ovi zabacaji treba da budu u sesiru jednog musicara, koji ce ih, kao madjionicar zeca, vaditi po potrebi. Pribor uskladjen za ovako dijametralno razlicite situacije se sam po sebi namece kao bitan rekvizit, jer sta ce madjionicaru neposlusan zec koji je divalj i neda se uhvatiti za usi? Ali o priboru kasnije…sada pricamo o mehanici bacanja.
Evo prvog primera… Musicar koji lovi na manjim rekama moze dobrim dvostrukim vucenjem (“double haul”) da baci gotovo celu strunu daleko i kracim stapom, ali zna da je to kontraproduktivno. Musica ce zavrsiti dve okuke uzvodno, zapetljana u obalsko rastinje, ili ovde u mom sadanjem kraju, mozda upletena nekom biku oko rogova. Mnogo rizikuje ovakvim pristupom: da strunom pokrije opreznu ribu i preplasi je (eng. “lining”), ili da odsjajem strune koja leti takodje uplasi ribu. Zato mu je bitnije da se usredsredi na “slack line” strategije, kukaste zabacaje (“curve cast”), zabacaje sa dohvatom (“reach cast”), gomilaste zabacaje (“pile cast”), kotrljajuce zabacaje (“roll cast”), serpentinske ili cik-cak zabacaje (“serpentine/wiggle cast”), i po potrebi koristi “zavlacenje” gde muva pada prva (“tuck cast”), zabacaj nad preprekom (“steeple cast”), a mozda i poskakujuci zabacaj, zgodan kada se koriste imitacije skakavaca, kojim muva skakuce po povrsini kao baceni kamencic (“skid cast”).
U ovom nacinu ribolova jako je bitna kontrola strune-ispravljanje se vrsi po potrebi, tako da musica ne para vodu i pliva prirodno, neometana uticajima struja na predvez. Naveo sam samo neke od puno “trik” zabacaja koji su cesto mnogo bitniji za uspesan lov na ovakvim tipovima voda, gde je glavni moto FINESA. Takodje treba napomenuti da su ove strategije bitne uglavnom u slucaju lova suvom muvom i nimfom/emerdzerom, ponekad strimerom ako se namerno koristi tehnika nimfarenja a lovi strimerom umesto nimfom (tehnika lova slobodno kotrljajucim strimerom), i jos neke.
Drugi primer…Musicar lovi na terenima gde mu je bitno da dohvati ribu. U zavisnosti od terena (more, stajaca voda ili reka), vodjenje muve vez uticaja struja moze biti presudno ili ne. Bitno je , naravno, kakav tip musica se koristi i koja vrsta ribe je u pitanju. Na moru ima lokacija gde struja igra znacajnu ulogu, ali nikako onakvu kakvu ima na sirokoj reci. Na jezerima povrsinske struje stvara uglavnom uticaj vetra, sto ponekad moze biti vrlo znacajno. Lovci lososa ili stilheda uglavnom love mokrim muvama tzv. “swing” tehnikom-baca se postepeno dalje, koncentricno i pokrivaju polako svi nivoi vode, kao i kompletna sirina toka, uz ceto ispravljanje strune (“line mending”). Dvorucni stapovi (Spey kao i overhead) nisu za dzabe postali popularni za ovakav lov gde treba praviti duge zabacaje i imati sto bolju kontrolu strune, koju je lakse izvesti dugim stapom.
Ribar na moru nikada nece imati potrebu za zabacajima iz gornje grupe (FINESA). Ali on, recimo, zna da baci maksimalno daleko koristeci backcast-tehnika koja se prakticno nikada ili retko koristi na manjoj reci. Razlog je sto ako lovi sa obale i gadja jato predatora, a vetar, koji je vrlo bitan problem na moru, duva iz jednog pravca, musicar mora non-stop da ovako baca, unatraske, ako hoce nesto da ulovi. Cesto ne moze mnogo da se bira gde ce da se stoji, i svaka riba ulovljena na ovakan nacin je trijumf dobre tehnike bacanja. Americki majstor, Marc Sedotti, je razvio poseban zabacaj, tzv. “sayonara sling”, kojim baca ogromne muve unatraske, zapravo dalje nego unapred, ali on je specijalan slucaj, delom i zbog svoje fizicke gradje. Za neke vidove pucinskog musicarenja (lov primamljene sabljarke ili marlina, NE merlina kako citam po nasim magazinima-Merlin je ime carobnjaka ili jedna vrsta sokola) baca se vrlo kratko, ali je muva velicina pajalice za prasinu, i poznavanje dobre tehnike omogucice musicaru da je baci tih 12-15m, kratko za prosecan morski ribolov. Moto za sve ove pristupe navedene u drugoj grupi je DISTANCA.
E sada sta je poenta ovako dugog pisanja. Pre svega, da musicari posmatraju i rasudjuju o stvarima kroz svoju praksu. Zato ne treba zameriti ni Mixu na pristupu, koji je specijalista za ultra-opreznog klena, ni Rashi koji lovi na Drini i ima, normalno, drugacije prioritete pokusavajuci da dohvati temperamentnog lipjena. Neki spring creek majstor ce vas gledati i ceniti kroz to kako bacate gomilasti zabacaj i kako ste precizni, tj, pogadjate li tacnu od kafe svaki put na 5m, a kako na 8 ili 10m? Morski ribar ima druge prioritete, itd. Sada problem dolazi kada se ribar iz domena FINESA nadje na nepoznatoj vodi i podneblju-ekosistemu, na kome vlada domen DISTANCA. Ovo vam tvrdim iz prve ruke, jer sam mnogim pastrmskim ribarima koji su kod mene gostovali na moru ili sam ih upoznao na plazi, pomogao da bacaju bolje, jer su imali drugacije prioritete.
Na kraju, bitno je POZNAVATI oba pristupa. Zasto… ? Bacanje u dalj razvija bolju bacacku tehniku, uglavnom jer razvija paznju, strpljenje, balans i tajming. Ako dobro bacate daleko, znaci da imate vec vezbom razvijenu motoriku i osecaj za maskimalno iskoristavanje mehanickih (znaci fizickih) osobina vaseg sistema (stap+struna+predvez). To je veliki plus, jer ne znate sta ce kada da vam zatreba. Na moru se cesto kaze: zabacaj od 25m po mirnom vremenu je 12m zabacaj po ceonom vetru. Ako ovoliko ne mozete da bacite po bonaci, sta cete onda kada pocne da duva? Kratka dupla potezanja, ne bas celim telom (kao sto Mix opisuje sa filma), vec svega 10-ak cm (dobri savet Lety Kreh-a), dalju vecu brzinu struni i itekako su korisna u lovu na “tehnickim”, manjim i bistrim vodama. Primer za njihovu upotrebu je i kada zelite da okrenete celi predvez, a imate malo strune u vazduhu. Cela moderna teorija bacanja bazirana je na principu brzine strune. Laksa brza struna ce odraditi posao u dosta situacija kao i sporija teza struna. Treba zapamtiti da brzina strune ne znaci iskljucivo DISTANCA, nego uopste, celokupna KONTROLA. Poznavanje tehnike bacanja, od finese do distance, vas cini univerzalnijim, boljim musicarem. Procitajte bilo koju Lefty-jevu knjigu, on o tome pise stalno, a musicari 70 godina.
Na kraju, treba zapamtiti da sve ima svoje limitacije i univerzalno resenje ne postoji… Kada su jednom pitali legendarnog bacaca-sampiona i vrsnog ribolovca, Joe Tarrantina, kakav zabacaj koristi kada duva najjaci ceoni vetar, rekao je:”Predjem na suprotnu obalu”.