



Kod mene dosta turbolentan prvi vikend izlaska na mladicu - dvije izgubljene kapitalne ribe

.
U subotu odem na mjesto gdje znam da imaju dvije od prošle godine te ih obje nadjem na poziciji. Tiho sam prišao i lagano plasirao Steiner. Na prvi žabac riba istražuje na način da se primjeri lagano da provjeri strimer, medjutim nije ga agresivno projurila. Uspio sam dobiti još jednu sličnu reakciju prilikom promjene strimera, ali sve je to bilo nedovoljno da bi se našla na udici. Nakon par zabaca mladica totalno prestane da reaguje na strimer i to je to. Bukvalno ne registruje ga nikako.
I tako je slično bilo za obje ribe. Voda je totalno bistra i niska.
Dodjem kući i ne prestajem misliti šta bih trebao drugačije da uradim. Razmišljam kako sam prošle godine imao onu veliku na nimfu u istoj rijeci, te kako možda to i nije bila slučajnost. Da li je moguće da se mladica, usljed nedostatka bijele ribe i generalno skromne populacije ribe koja bi joj trebala biti hrana, navikla na ishranu sa vodenim insektima i njihovim larvama. A možda i voli da uzima nimfu iz znatiželje...
Pitam chatgpt-a za mišljenje, kaže jako moguće. Slobodno napravi veće nimfe u dekoru na koji si ćeš dobio mladicu (ispričao sam mu situaciju od prošle godine).
I tako sjedem i navezem na 1/0 udici par "nimfi" u istom dekoru kao prošle godine - zeleni Flash dubbing, samo sam ovaj put dodao rep i noge od coq de leona, da donosi na imitaciju kamenjarke.
Nedelja ujutro. 4:30 ja ne mogu da spavam. Zoru dočekujem na vodi (1:10h vožnje od kuće). Gledam kroz grane i vidim prvu. Tako se lijepo namjestila, kao da je mene pitala gdje da stane.
Dolazim na vodu i bacam prvo strimer. Prvo dva puta ispred nje - bez reakcije. Treći put puštam da joj prodje iza leđa, kada se ona okreće, napada i uzima strimer. Kontra i imam ribu! Dva jaka udarca i stade. Ne osjećam otpor na štapu više. Vidim riba lagano izlazi ispred onog kamena, dok je moja snjura iza kamena. Kako je otišla iza kamena, ostavila je moj strimer na njemu, a ona se oslobodila.
Idem dalje na drugu, tek 30-40 metara iznad. Voda je ovdje nešto dublja i brza. Površina vode je valovita te se ne vidi jasno dno i ribe na njemu. Medjutim, vidim veliku crvenu sjenu tačno tamo gdje bih očekivao ribu. Stavljam onu svoju nimfetinu i lagano zabacivanje. Pokušavam joj ubaciti u usta. Nakon sigurnih 20-30 zabava, zaustavi se sve, ali bez da sam primijetio bilo kakvo pomijeranje ribe u vodi.
Podizem štap lagano misleći da je dno. E onda je sjenila na dnu i kao raketa se ispalila preko struje. Noge su mi se tresle gledajući debela crvena ledja kako dominanto sijeku brzak. 5-6 sekundi i riba se otkaci.
Ja krivim štap #7 jer je premekan da bi se dala dovoljno jaka kontra, ali morao sam ići s njim radi nimfi i boljeg osjećaja.
Sve u svemu, prelijep je osjećaj kada improvizacija i adaptacija daju rezultate.
Ganjati ćemo se mi još do kraja sezone

.
Bistro!
