I pored navodne popularnosti pokreta "uhvati i pusti", još uvek su brojniji ribolovci i mušičari koji nose svoj ulov. Ovi drugi su kod mene uvek izazivali pažnju i poštovanje, jer je njihov sportski rezultat jasno vidljiv.
Svi sportisti, a posebno ribolovci, vole da se upoređuju. Čak i među ribolovcima sklonim oslobađanju ulova uvek postoji rivalstvo i ulovi, bilo da su fotografisani, bilo da su samo rečima opisani, se upoređuju.
Prvo što mušičari jedan drugoga pitaju nakon ribolova je: "Koliko si ulovio?". Gotovo uvek je veoma važno uloviti približno ili više od ostalih.
Po meni, tu je najveći problem koji donosi Catch And Release. Ova praksa omogućava isuviše lako "razmnožavanje" oslobođenog ulova i upoređivanje među ribolovcima čini smešnom lagarijom i apsolutno besmislenim i nemogućim.
Naravno, to pogoduje mušičarima skromnijeg znanja i rezultata, pa ga oni prihvataju kao najbolji način da se doskoči višestruko uspešnijim kolegama. To je najjači udarac onima koji imaju čime da se pohvale i koji prednjače u mušičarskom iskustvu. Moda oslobađanja ulova donela je nove "zvezde" i "ugledne" mušičare, čiji se najveći rezultati vide na livadama, Novom Zelandu, Čileu, skupoj opremi, revirima... "Novi talas" je veoma bučan i agresivan u obračunu sa mušičarima koji kao jedini rezultat priznaju opipljiv ulov.
Ja volim da nosim svoj ulov, trudeći se da poštujem propise. Volim da ponesem tri pastrmke, tri lepe štuke ili gomilu klenova. Ne volim što je moj ulov ponekad isuviše težak, pa teglim kao konj, ali osećaj kada ti ostali mušičari, ribolovci i ostala publika zaviruje u "trezor" je za mene nezamenjiv i ja ga nikada ne menjam zbog bilo kakve prolazne ili nadolazeće mode. Naravno, gde je zabranjeno nositi ulov, poštujem taj propis, a i sam sam učestvovao u krojenju sudbine jedinog C/R revira u mom kraju.
Ipak, najlepše mi je kada u moju torbu punu muvom ulovljenih riba gurne glavu potencijalna ribokradica iz nekog priobalnog sela, pa shvati da mreža, dinamit ili harpun nisu jedini put ka ulovu. Pokazivanjem da postoji legalan, sportski i veoma zanimljiv put do ulova, nesumnjivo doprinosi širenju mušičarenja. Nebrojeno puta su me ljudi, videvši ulov, molili da im objasnim gde da kupe pribor za mušičarenje. Mnogi od njih mi sada "smetaju" na mojim omiljenim mestima, jer su me, nakon što su videli ulov iz moje čuvarke, kasnije uhodili i posmatrali gde lovim. Sada su to mušičari, a ne ono što su mogli postati da im je ulov pokazivao samo sused-mrežaroš, tata-plovkaroš ili deda-varaličar.
Svi sportisti, a posebno ribolovci, vole da se upoređuju. Čak i među ribolovcima sklonim oslobađanju ulova uvek postoji rivalstvo i ulovi, bilo da su fotografisani, bilo da su samo rečima opisani, se upoređuju.
Prvo što mušičari jedan drugoga pitaju nakon ribolova je: "Koliko si ulovio?". Gotovo uvek je veoma važno uloviti približno ili više od ostalih.
Po meni, tu je najveći problem koji donosi Catch And Release. Ova praksa omogućava isuviše lako "razmnožavanje" oslobođenog ulova i upoređivanje među ribolovcima čini smešnom lagarijom i apsolutno besmislenim i nemogućim.
Naravno, to pogoduje mušičarima skromnijeg znanja i rezultata, pa ga oni prihvataju kao najbolji način da se doskoči višestruko uspešnijim kolegama. To je najjači udarac onima koji imaju čime da se pohvale i koji prednjače u mušičarskom iskustvu. Moda oslobađanja ulova donela je nove "zvezde" i "ugledne" mušičare, čiji se najveći rezultati vide na livadama, Novom Zelandu, Čileu, skupoj opremi, revirima... "Novi talas" je veoma bučan i agresivan u obračunu sa mušičarima koji kao jedini rezultat priznaju opipljiv ulov.
Ja volim da nosim svoj ulov, trudeći se da poštujem propise. Volim da ponesem tri pastrmke, tri lepe štuke ili gomilu klenova. Ne volim što je moj ulov ponekad isuviše težak, pa teglim kao konj, ali osećaj kada ti ostali mušičari, ribolovci i ostala publika zaviruje u "trezor" je za mene nezamenjiv i ja ga nikada ne menjam zbog bilo kakve prolazne ili nadolazeće mode. Naravno, gde je zabranjeno nositi ulov, poštujem taj propis, a i sam sam učestvovao u krojenju sudbine jedinog C/R revira u mom kraju.
Ipak, najlepše mi je kada u moju torbu punu muvom ulovljenih riba gurne glavu potencijalna ribokradica iz nekog priobalnog sela, pa shvati da mreža, dinamit ili harpun nisu jedini put ka ulovu. Pokazivanjem da postoji legalan, sportski i veoma zanimljiv put do ulova, nesumnjivo doprinosi širenju mušičarenja. Nebrojeno puta su me ljudi, videvši ulov, molili da im objasnim gde da kupe pribor za mušičarenje. Mnogi od njih mi sada "smetaju" na mojim omiljenim mestima, jer su me, nakon što su videli ulov iz moje čuvarke, kasnije uhodili i posmatrali gde lovim. Sada su to mušičari, a ne ono što su mogli postati da im je ulov pokazivao samo sused-mrežaroš, tata-plovkaroš ili deda-varaličar.