Imam osjecaj da sam malo stariji od vecine vas koji ovde pisete, pa mi dozvolite ( naravno godine ne koristim iz nadmenosti ili zelje da prosipam neku posbnu mudrost) da vam napravim jedno poredjenje:
Godinama sam se bavio alpinizmom, vrloiizazovnim i opasnim nacinom da se osvoji jedna planina, neki poznati vrh...medju momcima koji su tada samnom penjali bilo je onih koji su obicne planinare zvali livadarima, kruskonjama, torbarima i sl. pogrdnim imenima. Uvijek sam bio protiv toga zbog vrlo jednostavne stvari: potpuno je nevazno za ideju sporta, druzenja, prijateljstva, neopisivog uzivanja, kako ste na vrh stigli, da li kroz stijenu ili okolo najnormalnijim puetm, vazno je da ste tamo, da sve to dozivljavate svojom kozom, svojim culima, svojom dusom...
ako mi dozvolite, primijeticu kako isuvise energije trosite ubjedjujuci jedne druge sta je "pravo" a sta "nepravo" musicarenje, prepustimo to svakom od nas pojedinacno da bude sudija i tvorac svog stila, ono sto niko od nas sigurno nece prihvatiti da se jave pristalice teorije ili "prakticari" koji ribu vade redom iz vode, pa cak kad im uopste ne treba, to su bolesnici i nadam se da takvih ovde nema...
U nekim danima u kojima ste sada vi (da ne kazem godinama), znao sam otici pored moje rijeke i satima sjediti da vidim sta ce te junske noci da se dogodi nad vodom, bio bih presretan ako uhvatim neku posebnu muhu, da je odnsem kuci i istu noc napravim njenu imitaciju, kako bih je sutra probao na vodi...naravno, uopste nisam pecao... a tamo klinci koji su nemilice vadili lipljane "dvizce, ne vece od 15-20 cm...znate kako sam sa njima izlazio na kraj? sjednem na neki kamen u vodi, zapalim cigaru i cekam da izbodu sve one male sa svojim sklepanim musicama, velikim ko rode, onda bih ustao i za manje od pola sata uhvatio i pustio nekoliko prelijepih lipljana..Obicno bi tada ostavili svoje bombe zv. vaser kugle i gledali sta radim...kada me sacekaju da izadjem iz vode, obicno sa njima napravim pogodbu, dacu im svima po jednu musicu sa kojom lovim, ako ne budu kasapili one male... ako sam samo i jednog okrenuo u pravom pavcu bilo je dobro...nazalost moje rijeke vise nema, ubili su je tamo neki divljaci, sve su povadili iz nje ili su ih poubijali strjom i svim ostalim monstrouznim sredstvima, samo gledajte da vam se to ne dogodi, da ponete dolaziti na vodu u kojoj vise nista nema...
I trosite svoju energiju da stvarate, ne da se svadjate i rosite u ispraznim i nepotrebnim teorijama...
Citav zivot sam proveo pecajuci lipljane pastrme i mladice, ali ovog ljeta, zhvaljujuci mom kumu koji je ponio svoj musicarski stap na jedno jezere, tako sam uziv ao pecajuci malousnog bassa ( slican velikousnom, odlican borac, da vam to ne mogu opisati...meni je bilo vazno da sam sa svojim prijateljima, da uzivamo i da se druzimo, ugodjaj tog musicarenja bio je potpun....i nemojte da me pitate gdje mi je srce....ostalo je tamo daleko u bosanskim brdima, nadam se da cu jos po neki put imati priliku da lovim srebrnog viteza i pjegavu ljepoticu, bistro vam drugari...
Godinama sam se bavio alpinizmom, vrloiizazovnim i opasnim nacinom da se osvoji jedna planina, neki poznati vrh...medju momcima koji su tada samnom penjali bilo je onih koji su obicne planinare zvali livadarima, kruskonjama, torbarima i sl. pogrdnim imenima. Uvijek sam bio protiv toga zbog vrlo jednostavne stvari: potpuno je nevazno za ideju sporta, druzenja, prijateljstva, neopisivog uzivanja, kako ste na vrh stigli, da li kroz stijenu ili okolo najnormalnijim puetm, vazno je da ste tamo, da sve to dozivljavate svojom kozom, svojim culima, svojom dusom...
ako mi dozvolite, primijeticu kako isuvise energije trosite ubjedjujuci jedne druge sta je "pravo" a sta "nepravo" musicarenje, prepustimo to svakom od nas pojedinacno da bude sudija i tvorac svog stila, ono sto niko od nas sigurno nece prihvatiti da se jave pristalice teorije ili "prakticari" koji ribu vade redom iz vode, pa cak kad im uopste ne treba, to su bolesnici i nadam se da takvih ovde nema...
U nekim danima u kojima ste sada vi (da ne kazem godinama), znao sam otici pored moje rijeke i satima sjediti da vidim sta ce te junske noci da se dogodi nad vodom, bio bih presretan ako uhvatim neku posebnu muhu, da je odnsem kuci i istu noc napravim njenu imitaciju, kako bih je sutra probao na vodi...naravno, uopste nisam pecao... a tamo klinci koji su nemilice vadili lipljane "dvizce, ne vece od 15-20 cm...znate kako sam sa njima izlazio na kraj? sjednem na neki kamen u vodi, zapalim cigaru i cekam da izbodu sve one male sa svojim sklepanim musicama, velikim ko rode, onda bih ustao i za manje od pola sata uhvatio i pustio nekoliko prelijepih lipljana..Obicno bi tada ostavili svoje bombe zv. vaser kugle i gledali sta radim...kada me sacekaju da izadjem iz vode, obicno sa njima napravim pogodbu, dacu im svima po jednu musicu sa kojom lovim, ako ne budu kasapili one male... ako sam samo i jednog okrenuo u pravom pavcu bilo je dobro...nazalost moje rijeke vise nema, ubili su je tamo neki divljaci, sve su povadili iz nje ili su ih poubijali strjom i svim ostalim monstrouznim sredstvima, samo gledajte da vam se to ne dogodi, da ponete dolaziti na vodu u kojoj vise nista nema...
I trosite svoju energiju da stvarate, ne da se svadjate i rosite u ispraznim i nepotrebnim teorijama...
Citav zivot sam proveo pecajuci lipljane pastrme i mladice, ali ovog ljeta, zhvaljujuci mom kumu koji je ponio svoj musicarski stap na jedno jezere, tako sam uziv ao pecajuci malousnog bassa ( slican velikousnom, odlican borac, da vam to ne mogu opisati...meni je bilo vazno da sam sa svojim prijateljima, da uzivamo i da se druzimo, ugodjaj tog musicarenja bio je potpun....i nemojte da me pitate gdje mi je srce....ostalo je tamo daleko u bosanskim brdima, nadam se da cu jos po neki put imati priliku da lovim srebrnog viteza i pjegavu ljepoticu, bistro vam drugari...
