Cipal me uvek podseti na jedan od najsrecnijih dana u zivotu. Dok sam imao mozda 7-8 godina lovio sam ih blizu stena u plicacima do 1m dubine, uglavnom tu oko Budve, na koricu hleba. Uglavnom oni sitniji oko 15cm, ali za tada je to meni bilo uzivanje. Onda smo saznali za razne neke druge tehnike koje primenjuju mestani. Znam sigurno da je Kotor uvek bio broj 1 sto se toga tice. Ali znali su Crnogorci uvek gde ga ima, gde su krupniji, gde ih ima najvise. Secam se da su ga uvek hranili nekim mesavinama testa sa pokvarenim sardinama i psenicom. To je u sustini i jedini razlog zbog kojeg bi mestanin na pola metra od vas posle svakog drugog zabacaja vadio ribu, dok vi budete srecni ako uhvatite 5-6 komada. Pogotovo u Kotoru gde mi je ponekad izgledalo kao da spustaju udicu u neki pastrmski ribnjak, ne mogu da opisem to. Secam se da je krajem avgusta tu pecao i Zeljko Samardzic, onaj sedi sto peva zenske pesme

, uvek u nekoj mornarskoj majici na strafte i nekom pocepanom sortsu, bas se uklapao u okolinu... Mi smo imali nekog prijatelja koji je svirao po Budvanskim restoranima nocu, a pecao preko dana, tako da je uvek znao gde treba otici u tom trenutku, pa bi svake godine isli zajedno jednom ili dva puta. Ja sam sebe smatrao nekakvom losom srecom za druge ljude kada me povedu na pecanje, uvek bi lose prosli, uvek... I dan danas imam taj osecaj, kao po nekom nepisanom pravilu, uvek lose prodjem kada idem s nekim i ne samo ja, nego i ljudi oko mene. Al' eto, bilo je dana kada bi se to "pravilo" krsilo. Tada sam imao mozda 11-12 godina, ne vise. Taj Aca je pricao vece pre toga da je ubedljivo najkrupniji cipal trenutno u Tivatu i da tu moramo da idemo. I tako smo i uradili, sledeceg jutra pravac Tivat. Dok su oni raspremali stapove, ja otis'o do pekare da kupim nesto za dorucak. Secam se da su imale samo neke kifle sa visnjama i to samo sto su izasle iz peci, secam se da nikad bolje nisam jeo!

Vratim se ja nazad i molim caleta da mi da jedan stap koji sam ja zvao "srecni stap". Zasto? Zato sto je bio nekako univerzalan... 3.5-4 metra, ne mogu da se setim tacno. Cini mi se da je marka bila Mustad, zelenkast stapic, lagan kao pero. Imao je na sebi jednu masinu koja je onako bez ruckice jedva bila veca od ping pong loptice. Taj pribor je uvek bio prvi pik gde god da je cale isao na pecanje. Ne secam se dana da na tom stapu nije bila makar jedna riba. Toliko je bio srecan da uopste nisu bile bitne vremenske prilike tog dana... Secam se jednog leta, pustili su branu na Ibru, voda je bila oranje i pola metra visa nego obicno, pljusak, ja se vec spakovao i seo kola. A tata ostao za jos jedan zabacaj. Na sledeca 3 zabacaja dobio je 3 klena oko kilogram na jedno plavo ruzno pace

I tako, izmolim ja njega i da mi on taj stap. Prvi zabacaj i odmah sam imao ribu na stapu. Ne mogu napamet da pricam koliki je bio taj cipal, ali se odlicno srecam da sam rukom mog'o da ga obavijem samo kod repa. A imao je duzinu tako da sam lepo mogao da ga drzim sa dve ruke i da poziram za sliku, nesto preko 50cm, verovatno. Kakva je to bila borba, konstantno je izranjao i zaranjao, bezao levo, pa desno, u jednom trenutku mi je otisao ispod neke barke, pa sam mislio da ga vise necu ni videti... Ali uspeo sam nekako da se izborim i savladam ga kroz dobrih 5 minuta zamaranja. A znate i sami kakve su te situacije, srce lupa kao nenormalno, a ja zbunjen i uplasen, ne znam sta me snaslo. Kako sam samo bio srecan, skakao sam i ljubio onog jadnog cipla kao lud... I najbolje od svega, sledeci zabacaj zakacim jos jednog! Prvih par sekundi se zakovao za dno, a onda iz ko zna kojeg razloga krenuo prema meni, pa sam ga brzo izvuk'o. Bio je isti kao onaj prvi! Kao da su blizanci, iste duzine, sirine, ma kao preslikan! Nisam mogao da dodjem sebi od srece! Posle toga skoro da vise nisam ni pecao, toliko sam bio odusevljen da sam sve vreme premotavao te slike u glavi! Tako da... kad god neko spomene ovu ribu ja se setim toga i jedva cekam da se nadjem u prilici da ga lovim na musicu. Jer je po mom secanju to najbolji borac od svih riba koje sam ikada imao na stapu, ne znam da li zbog toga sto sam tada bio mali ili zato sto on to zaista jeste...