Izgleda da sam ostareo. Ja toliko uzivam u musicarenju da sam mu posvetio skoro ceo svoj zivot. Toliko uzivam, da vec brinem i za svoje zdravlje jer, kazu, i veliko zadovoljstvo je stres. Medjutim, pojavili su se novi musicari koji kazu da ja, zapravo, i ne znam sta je musicarenje. Smeta im moja filosofija. Kazu onaj ko lovi s lakocom i ko ima dosta uspeha u ribolovu musicom, nije dobar, normalan i savremen musicar. Savremen musicar uziva u oblacenju, slikanju, obilazenju namestenih mu riba po revirima, ali i kad zakaci tu ribu. Retko mu se to desava, ali on tad stvarno uziva. Kazu da ja to ne umem!? Kazu da sam suvise primitivan da bih to razumeo. Na primer, Simpson, nas covek, uvek aktivan na ovom sajtu, covek bez koga ja ne bih toliko cesto ni pisao, pise: "Pokusaj nekolicine ljudi da predstave musicarenje kao skup zadovoljstva i uzivanja, pocev od pribora preko garderobe pa sve do ulova, i ovde na sajtu se obicno zavrsi neuspehom. Izgleda da je na nasim prostorima jos uvek bitnije da se vidi koliko masti i krljusti mozes da nastruzes sa plute svog stapa i koliko ti je mastan prsluk i pantalone." Mislio je na mene. Cacka me, a zna da ja vrebam takve prilike da prikazem svoju filosofiju kao jedinu pravu. Nisu svi musicari isti. Nije musicarenje jedinstveno. I u ovom sportu postoje razliciti pravci. Ja mislim da je potreba za maltretiranjem zivotinja, riba, primitivna. Kao covek koji mucim ribe musicarenjem, priznajem da sam primitivan. Ako je to ruzno, onda je prikrivanje toga posebnim oblacenjem i visestrukim kacenjem, ubadanjem pa oslobadjanjem neduznih zivotinja u posebnim revirima, najruzniji primitivizam ikad vidjen. Jedni (ili jedan) to priznaju, drugi ne. Ja ne pisem ovo kao protivnik musicarenja, vec naprotiv, kao pravi uzivalac. Ponavljam naravoucenije: MUSICAR JE NEPRIJATELJ RIBA, UBICA KOJI TO NE MOZE PRIKRITI! I ja sam takav. U pravu je Simpson, vrlo sam primitivan.