Problem sa krupnim jezerskim grgečima u kontekstu mušičarenja je što gotovo nikad ne prilaze obali. Izađu marta u plići deo jezera na mrest i to je to od njih. Ostali deo godine provedu u hladnim dubinama i njopaju ribe dna: babuškice, sunčice... Možda oni i imaju neke cugove kada prilaze obali i love, ali taj njihov prilazak ni izblaza nije nalik onom koji radi smuđ (20 cm od obale), već grgeč sa 15 m dubine možda na kratko patrolira duž obale na 5 m dubine, ulovi ribu i vrati se u duboku hladnu vodu, koja mu očito prija.
Izuzetak mogu biti situacije kada se krupnjikavi (ne i kapitalni) grgeči dignu daleko od obale na velika jata beovica i love ih sa površine, ali to zna da bude na 50-100 m od obale i traje kratko, najšeće u samo svitanje.
Ribe od 100-300 g su već druga priča, njih često ima i na 1-2-3-4 m dubine blizu obale, što se lako dohvati strimerom.
Mušičarenje krupnih grgeča je nemoguća misija u Srbiji. Smem da potpišem da je 100x lakše uhvatiti krupnog smuđa na strimer.