Mušičar na klenove je najtiše stvorenje na reci. On svoje prikradanje počinje već na 30 metara od reke. Dok se približava viru o kome je pola noći razmišljao i dok mu fleševi zadovoljstva prolaze kroz telo, on polako usporava hod, pazi na šta će da nagazi i postepeno se pretvara u "životinju" koju niko ne sme da primeti. Kada se već namesti na željenu poziciju on ne pravi nikakve nagle pokrete, ne kašlje, ne kija, ne prducka. Njegov čekrk je lišen zvukova. jednostavno ne čuje se apsolutno ništa. Zašto se mušičar koji zna da lovi klenove tako ponaša?
Klen je veoma oprezna riba sa posebno izoštrenim čulom sluha, koje rado koristi. On ne samo da čuje korake i krckanje kamenja i granja, već i ljudski govor. Dešava se da se celo jato spusti na dno kada naiđe grupa pričljivih ratara, putem udaljenim od obale čak i više desetina metara. Galama, bez lupanja, talasanja i pojavljivanja, o kojima ne treba trošiti reči, ih plaši.
Drugi zanimljiv način upotrebe čula sluha je u nalaženju hrane koja dolazi izvan vode i koja u nju pada, poput plodova biljaka i insekata. Umereno "buć" će odmah privući pažnju obližnjih klenova. Iskusni lovci na klenove proveravaju koliko je klen tog dana raspoložen tako što sa mosta ili bace neko zrnce ili jednostavno pljunu u vodu. Ovo drugo je možda malo grubo i nekulturno, ali je prastari običaj klenaroša koji se teško iskorenjuje.
U dugom prolećno-letnje-jesenjem periodu klenovi rado jedu sa površine. Veoma često je u mušičarenju mnogo bitnije pogoditi jačinu i vrstu zvuka koji će pokrenuti klena, nego veličina i model muve. U tome i leži posebna čar mušičarenja klena i njegova specifičnost. Imitira se i zvuk, a ne samo boja, veličina i oblik.
Tu se javlja zanimljiv "problem" za izrađivača muva. Kako ubaciti zvučne efekte u mamac? Muva je isuviše mala da bi se u nju ugradilo neko kinesko zvonce koje svira razne melodije.
Jedini način da zvuk muve privuče klenove je specifično klendžijsko zabacivanje muve, pri kojem se najveća pažnja poklanja precizno podešenoj jačini kojom će ona pasti na vodu i proizvesti zvuk koji je u tom trenutku po volji riba. Kod klendžije nema switch šljapkanja, gledanja u loop itd. Najvažniji je zvuk i to zahteva posebnu tehniku zabacivanja, koju je verovatno teško naći na Internetu i u literaturi.
Klen je veoma oprezna riba sa posebno izoštrenim čulom sluha, koje rado koristi. On ne samo da čuje korake i krckanje kamenja i granja, već i ljudski govor. Dešava se da se celo jato spusti na dno kada naiđe grupa pričljivih ratara, putem udaljenim od obale čak i više desetina metara. Galama, bez lupanja, talasanja i pojavljivanja, o kojima ne treba trošiti reči, ih plaši.
Drugi zanimljiv način upotrebe čula sluha je u nalaženju hrane koja dolazi izvan vode i koja u nju pada, poput plodova biljaka i insekata. Umereno "buć" će odmah privući pažnju obližnjih klenova. Iskusni lovci na klenove proveravaju koliko je klen tog dana raspoložen tako što sa mosta ili bace neko zrnce ili jednostavno pljunu u vodu. Ovo drugo je možda malo grubo i nekulturno, ali je prastari običaj klenaroša koji se teško iskorenjuje.
U dugom prolećno-letnje-jesenjem periodu klenovi rado jedu sa površine. Veoma često je u mušičarenju mnogo bitnije pogoditi jačinu i vrstu zvuka koji će pokrenuti klena, nego veličina i model muve. U tome i leži posebna čar mušičarenja klena i njegova specifičnost. Imitira se i zvuk, a ne samo boja, veličina i oblik.
Tu se javlja zanimljiv "problem" za izrađivača muva. Kako ubaciti zvučne efekte u mamac? Muva je isuviše mala da bi se u nju ugradilo neko kinesko zvonce koje svira razne melodije.
Jedini način da zvuk muve privuče klenove je specifično klendžijsko zabacivanje muve, pri kojem se najveća pažnja poklanja precizno podešenoj jačini kojom će ona pasti na vodu i proizvesti zvuk koji je u tom trenutku po volji riba. Kod klendžije nema switch šljapkanja, gledanja u loop itd. Najvažniji je zvuk i to zahteva posebnu tehniku zabacivanja, koju je verovatno teško naći na Internetu i u literaturi.