Apstinencija rak rana revira
Od momenta kada se Majka priroda, zaigravši se u fascinantnom eksperimentisanju, opredelila da Hommo sapiensu pruži šansu i ne odbaci ga na stratište evolucije, ona se (ne)svesno odrekla kontrole nad svim svojim aspektima. Zašto je baš najnaprednijem od primata (zli jezici bi rekli najmajmunolikijem od čovekolikih) povereno toliko toga, za sada ostaje nepoznanica.
Pokazalo se da su ljudi sebična bića, koja sve oko sebe prilagođava gotovo isključivo sebi (izuzev, naravno, onih izolovanih primeraka koji se mere u promilima). Čak i kada su rezultati takvog delanja povoljni, kada se bahatost odstrani, suština sebičluka ostaje nepromenjena.
Pošto je čovek već duže vreme mirođija svake ekočorbe, ostalim podređenim vrstama ne ostaje ništa drugo do da se povinuju novouspostavljenim pravilima, gde – koliko god to delovalo neostvarivo – ona ipak mogu pronaći prostora da se izbore za nešto bolje. Izboriti se za bolje sutra nikada nije lako jer život nije privilegija već dramatično neprestano delanje i – nekada daleko teže – ne-delanje, a opet sa istim ciljem težnje ka boljem, s tom razlikom što ne-delanje zahteva neuporedivo viši nivo svesti da bi donelo rezultate.
Reviri kao ograničeni reoni pod posebnim režimom jedni su od, kako se ispostavilo, najkrhkijih ekosistema upravo zbog neizostavnog uplitanja čoveka. Stanovnici revira, rezignirani višedecenijskim nabadanjem i razočaravajućim beznađem, stoga sve češće biraju apstinenciju. Naime, takvi odbijaju sve što im se ponudi. Možete im ponuditi sve nimfe koje imate, sve strimere i suve... jok! Apstiniraju! Ruku na srce, ko može da im zameri, sve su to imitacije bez nutritivnih vrednosti ili bilo čega drugog što bi im donelo nešto bolje, a koje mogu da im donesu sve najgore. Ovaj vid ne-delanja, iako kristalno jasnim rasuđivanjem vođen, u datim okolnostima može biti poguban jer, nažalost, čovek je taj koji je presudan faktor. Njegova igra, njegova pravila. Da njega i njegovih pravila igre nije, priroda bi vrlo brzo uspostavila ravnotežu gde niko ne pobeđuje i niko ne gubi.
Ovako, scenario je poznat. Apstinencijom će stanovnici revira od svog staništa oterati lako zamerljive ljude koji će napraviti neki drugi revir ili otići tamo gde apstinencije nema, a apstinente će ostaviti drugim ljudima koji igraju igru gde je jedino pravilo da pravila nema, a takvi ljudi za apstinenciju ne mare. Oni ne nude imitacije već mreže i elektrošokove.
Zato, poštovani stanovnici revira, imitacije su takve kakve jesu, boljih nemamo, a možda i ne zaslužujemo. Bolno je i cimanje je, ali odaberite neku. Nebitno je koju! Strimer, nimfa, suva... tular, kamenjarka, BWO, majska, peš, wooly, gamarus... kako vam volja i koja se vama i samo vama sviđa, ali odaberiti neku, pa ako vam se ne svidi u bilo kom smislu, birajte sledeći put drugačije i, možda, pažljivije i upućenije. Setite se samo da ni te imitacije nisu u početku bile iste kakve vam se nude sada, već da ste upravo vi ti koji ste biranjem imitacija izvršili selekciju, i da ljudi koji vam ih nude ulažu neki trud da vam te imitacije što bolje i lepše prezentuju. Dakle, nije baš sve isto kao što je bilo. Da biste izvršili selekciju ljudi, prvo morate selektovati muve... a ljudi koji su sa bahatošću i sebičlukom raskrstili, verovali ili ne, postoje i dolaze u revire i iskreno vam žele dobro.