Na većim rekama se ribe manje muče: ne crku polako od toplote vode, nego brzo bez kiseonika u kesi ribolovca.
--------------------------------------------
Pričao mi je jednom jedan prijatelj neverovatan događaj... Neka rečica u Srbiji, zaboravih koja. Sva jadna zarasla u žbunje, zaboravljena od Boga. Pristupačna samo na jednom mestu gde je seče seoski put, tj. ide preko mosta. Stane on na most i pogleda dole, ne očekujući baš ništa. Kad ono prođe klen od 2-3 kg. On sav u šoku uzme pribor koji je imao o kolima, neki krš teleskop štap koji stalno nosi, nekako siđe do reke i za kratko vreme zakači nekoliko ogroooomnih klenova. Nijednog nije uzvuko, prvih par pokidali strunu, sledeći, nakon stavljanja debelog najlona, slomio mu štap.
Otkud u potoku širine 7-8 m klenovi od 2-3 kg? Jednostavno porasli, niko tu nije zabacio 10 godina.
Izuzimajući tvoj Svrljiški Timok, koji zaista deluje kao reka koja umire bez vode, ovoliki klenovi mogu da porastu u većini naših rečica. Nažalost, većina negde pri težini od 50-1000 g budu ubijene od strane čoveka, na ovaj ili onaj način. Bilo da je to trovanje, krivolov ili najpošteniji sportski ribolov.
Ono što bi ljudi morali da shvate je da čak i kada teorestki ne bi bilo zagađivača i krivolova, mi ne bismo hvatali klenove od 2-3 kg u Srbiji, jer bismo ih izlovili preko sportskog ribolova. Kako jedan klen da recimo pliva Nišavom u sred Niša 10 godina a da se baš nijednom ne prevari i zagrize neki od hiljadu mamaca koji mu se svakog dana vuku ispred nosa. Nema baš nikakve šanse...
Zato velike klenove redovno možemo da lovimo SAMO u velikim jezerima, gde zbog ogromnog prostranstva imaju šansu da prožive svoj vek, a da nikada ne sretnu udicu.
Priča, ma koliko zvučala neverovatno, je potpun istinita.