Prekjuče divan dan, sunčan, blistav, miran... tako smo lepo mahali kolektivno na šumaričkom jezeru, probali štapove, vežbali ..... da smo rešili da sutra (juče) obavezno idemo na pecanje.
Jovanča javlja da je jezero odledilo. Puni entuzijazma se spremamo, vezujemo strimere i jedva čekamo jutro.
Trt. Kiša, sastavila nebo i zemlju, jedan od onih dana - da l' da se umijem ili ubijem. Kupimo se i krećemo kroz kišu.
Jovanča čeka ko zapeta puška u kolima i ne stajemo, pravac - štuka. Kiša jedva rosi, mislimo - super, staće.
Kako smo stali i izašli iz kola, tako je raspalila da pada. Jedva se presvlačimo, slikanje na brzinu i ulazimo u vodu.
Prvi deo jezera gazimo lomeći led od 5 - 7 cm. I tako jedno 30 minuta - 100 metara. Mora tuda da se dođe do odleđenog dela, a što se mora nije teško. Voda nadošla jedno pola metra, pa poznati reperi ne vrede.
Elem, nekako počinjemo da bacamo, ali svuda je duboko jedva mrdamo. Gde je pre bilo do pola butina, sad je preko struka. Tražimo "staze" za gaženje i mučno idemo napred. Kiki je imao neke napade, ali kao plašenje uljeza, a ne napad na strimer, ostali ništa. Uz put saplitanja, prelivanje vode preko ivice kombinizona, mokrih rukava, gaća (čak mi i rol kragna bila mokra) ponovo kroz led nazad do kola. Sa suprotne obale kederaši konstatuju da smo ludaci, sa čime se slažemo. Tek sada sam svestan da smo ustvari rizikovali više nego što je bilo potrebno. Svako saplitanje na podvodne panjeve, bokore trave... je opasno.
Posle, zezanje uz kuvano vince i stomakliju u kafiću.....oporavljamo se i svraćamo do Jovanče na po još jedno kuvano vince i još priče.
Lepo druženje po ružnom vremenu.
Danas opet sunčan i blistav, miran dan. Od tri dana - dva lepa, a mi izabrali najgori u godini.
Slike će da stave Strašni i Vlada.
Ipak je sezona gotova.