Je li, Beograđani i vi iz okoline Titove prestonice, da vam ja malo pišem o Nišavi, a? Naslov nedvosmisleno ukazuje na najpopularniju mušičarsku reku Srbije.
"Nije ona najpopularnija, Drina je najpopularnija.." već "čujem" razmišljanja onih koji nikad nisu ni videli Nišavu. E pa, nije i to, iz dva razloga. Prvo, Drina nije
u Srbiji, a drugo, na Nišavi ima toliko mušičara, da ne možeš da pecaš mirno od njih. Ponekad, kad zalutam na deo toka blizu Niša, sretnem i do desetak mušičara na samo jednom kilometru toka ove oko 200 km dugačke reke. Jadnica, mnogo je popularna. :'(
Ma, nema veze, pisaću ja još o njoj i prijavljivaću dobre ulove mušicom, pa makar je opsedali i u deset puta većem broju. Velika je to reka, može da podnese i milion mušičara. Nikakve koristi ja od njih neću imati, samo će mi smetati da se mirno bavim svojom omiljenom aktivnošću. Volim da podelim sa ljudima, pa to ti je. :lol:
MALO O NIŠAVI
Preporučujem čitaocima sa slabim srcem da ne čitaju dalje, jer u mojim istinitim pričamsa o mušičarenju ima puno jakih reči, koje opisuju ubijanje i maltretiranje nedužnih životinja.
Palilulska rampa, sredinom devedesetih. Nisam imao mobilni telefon, ni automobil, ali sam već bio veoma iskusan mušičar i korisnik kvalitetnog pribora. Na nogama sam nosio iscepane i umazane starke i bermude, napravljene od iscepanih farmerki, iz kojih mi je virilo pola dupeta. Košulja sa dugačkim rukavima, poluiscepana i potpuno izgužvansa, Kačket, koji je sav izbledeo od sunca i čestog kvašenja.
Čekam voz. Pridružuju mi se još dva-tri momka, veoma sličnog izgleda i identičnog imidža. Moja škola.
Vade se taze muve i pljušte komentari. "Masakriraću ih", "Opasno vreme", "Bistra", "Samo džukele ću da jurim"... Zvučali smo kao najveći zlikovci, a to je u stvari bio deo igre koja se u Nišu zove mušičarenje.
Nailazak voza izazvao bi prvi izliv euforije. Dolazi prevozno sredstvo za raj. Meni su se uvek dlake na mudima uspravljale kada bih čuo da nailazi voz "Niš-Pirot".
Odmah bi spopali konduktera i objasnili mu sa kim ima posla. Nemamo karte i nemamo običaj da ih kupujemo, ali dajemo mu lovu. Nekako, tako smo govorili tada, nije sportski plaćati kartu u vozu kad ideš na pecanje. Podmitljivi kondukteri su to oberučke prihvatali, tako da smo se i bez karata mirno vozili i silazili na stanici koju bi, tek kad kroz prozor voza osmotrimo boju vode i vodostaj, odabirali.
Radov Dol, Crveni Breg, Crkvica ili Sinjac? Ma, ko će da se klacka više, vidiš da je bistra, iskači u RD. Jedsan uzvodno, drugi oko stsanice, treći nizvodno, bežimo jedsan od drugoga kao od nsjvećeg neprijatelja. "Nemoj da mi upadaš u onaj preliv, tu ću da se pojavim u sumrak." "EJ, od vodenice do sela hoću da budem sam"....Najvažnije je bilo biti usamljen i da ti niko ne upadne u teren.
Ja sam voleo teren blizu ž. stanice. Dok bih se probio kroz džunglu do omiljenog preliva izžarile bi me koprive taman toliko da, kada uđem u hladnu Nišavu, osetim prijsatnost. Čista ravnoteža. Pogled na reku donosio mi je smirenje i jednim sveobuhvatnim pogledom zahvatio bih svoj prvi vir. Mirno bih stajao par minuta i posmatrao reku razmišljajući. Naravno, razmišljao sam kako da ulovim što više klenova, jer sam sve ostale teme već zaboravio gledajući prelepe zelene virove kroz prozor voza, u klisuri. Ništa drugo u glavi nisam imao. Tog trenutka počinjala je
sportska borba sa izmišljenim protivnikom, ribljim, klenovskim, svetom Nišave...
Uuuuuuuuuu, pa ako ja ovako nastavim napisaću roman.

Nastaviću ovu priču
o pravom mušičarenju. Priču u kojoj nema lagarije, niti bilo kakve fantazije. To je priča o Nišavi i njenim posetiocima, starim mušičarima. U njoj neće biti pomenut ni foto-aparat, ni gore-tex, ni čuveni američki mušičari, ni hvataj pa puštaj... U nastavku ćete pročitati kako se dolazi do gomile krupnih klenova na suvu muvu u Nišavi. Biće reči o pravom, neiskvarenom, mušičarenju, a ne o "trla baba lan" glupostima.
