Stavljanje odgajivacnice klenova u pricu je dobar primer unutrasnjeg imperativa i nicim normalnim opravdane potrebe da se uvek, pa i po cenu prevare, vredjanja i slicnih cenjenih postupaka iz bilo kojeg suceljavanja argumenata izadje kao pobednik. Ne zasluzuje nikakve dalje komentare jer, kako je Lucky kasnije primetio, Goci je postavio jedan dobro definisan model i poceo da ga pod vec unapred jasno zadatim uslovima razradjuje i analizira. Selective harvest je upravo ono sto i sad u propisima stoji i to je normalno koriscenje ribljeg fonda u skladu sa principom odrzivog koriscenja.
Inace, krupnije zenke u reproduktivnom pogledu nemaju toliko problem sa genetikom (ona je uglavnom ista, osim sto je moguce da dodje do neke stetne reproduktivno zavisne mutacije sa starenjem, ali je njihova stopa zanemarljiva, cesce su one lokalne i somatske). Njihov problem je u konverziji energije u reproduktivni potencijal kroz velicinu ikre, sto ih cini inferiornim posle nekog uzrasta u odnosu na mladje zenke. Kad se budemo videli, objasnicu vam detaljnije.
Na kraju, uzgajalista i put-and-take rezim koji neko predozi ranije nema opravdanja u prirodnim ribolovnim vodama kad je u pitanju reproduktivno sposobna vrsta kao sto je npr. klen. Imalo bi smisla sa duzicastim pastrmkama koje se ne mreste i brzo izlovljavaju. Svako vestacko mrestiliste (mesta prirodnog mresta na srpskom nose drugi naziv) vremenom dovodi do fiksacije alela i vodi ka homozigotnosti i smanjenja geneticke varijabilnosti, a to vodi i ka poremecaju originalne geneticke strukture populacije i slabljenju fonda te vrste. Primer sa atlantskim lososima iz severne i zapadne Evrope je sasvim ilustrativan: i uz masivna poribljavanja, zbog geneticke strukture brojnost atlantskog lososa je u decenijskom nezaustavljivom opadanju, a samo se belezi oporavak u slivu Rajne, gde se revitalizuju prirodna, iskonska mesta za mrest (koja nisu mrestilista) i omogucava se pristu maticnih jedinki lososa njima. Stoga su populaciono-ribarstveni, a ne akvakulturni nacini regulisanja brojnosti i stanja ribljeg fonda buducnost upravljanja ribolovnim vodama.
A to sto su neki citali kao moja pokona baka u "Politici" rubriku "Doktor u kuci" razne tekstove i reklame na Internetu i pokupili "znanje" prizeljkujuci da nekog prevare i navedu ga da ulozi novac u "napredne projekte" izgradnje svega i svacega uglavnom su naivne i nerealne zelje. Postoje korisnici ribarskih podrucja sa koga potice i zagovornik gornje teze da su pribljavanja resenje, jer svaka riba koja ulazi u vodu ima bar upola vecu cenu od realne trzisne. Sta mislite, gde ide razlika u ceni? To zna zagovornik teze o odgajivacnicama (na zalost, pogresna terminologija, ali mozda misli da nahvata nekog da ulozi ugajenje pasa, a ne riba, ko zna?) i zato ih verovatno provlaci kao podtekst.
Inace, krupnije zenke u reproduktivnom pogledu nemaju toliko problem sa genetikom (ona je uglavnom ista, osim sto je moguce da dodje do neke stetne reproduktivno zavisne mutacije sa starenjem, ali je njihova stopa zanemarljiva, cesce su one lokalne i somatske). Njihov problem je u konverziji energije u reproduktivni potencijal kroz velicinu ikre, sto ih cini inferiornim posle nekog uzrasta u odnosu na mladje zenke. Kad se budemo videli, objasnicu vam detaljnije.
Na kraju, uzgajalista i put-and-take rezim koji neko predozi ranije nema opravdanja u prirodnim ribolovnim vodama kad je u pitanju reproduktivno sposobna vrsta kao sto je npr. klen. Imalo bi smisla sa duzicastim pastrmkama koje se ne mreste i brzo izlovljavaju. Svako vestacko mrestiliste (mesta prirodnog mresta na srpskom nose drugi naziv) vremenom dovodi do fiksacije alela i vodi ka homozigotnosti i smanjenja geneticke varijabilnosti, a to vodi i ka poremecaju originalne geneticke strukture populacije i slabljenju fonda te vrste. Primer sa atlantskim lososima iz severne i zapadne Evrope je sasvim ilustrativan: i uz masivna poribljavanja, zbog geneticke strukture brojnost atlantskog lososa je u decenijskom nezaustavljivom opadanju, a samo se belezi oporavak u slivu Rajne, gde se revitalizuju prirodna, iskonska mesta za mrest (koja nisu mrestilista) i omogucava se pristu maticnih jedinki lososa njima. Stoga su populaciono-ribarstveni, a ne akvakulturni nacini regulisanja brojnosti i stanja ribljeg fonda buducnost upravljanja ribolovnim vodama.
A to sto su neki citali kao moja pokona baka u "Politici" rubriku "Doktor u kuci" razne tekstove i reklame na Internetu i pokupili "znanje" prizeljkujuci da nekog prevare i navedu ga da ulozi novac u "napredne projekte" izgradnje svega i svacega uglavnom su naivne i nerealne zelje. Postoje korisnici ribarskih podrucja sa koga potice i zagovornik gornje teze da su pribljavanja resenje, jer svaka riba koja ulazi u vodu ima bar upola vecu cenu od realne trzisne. Sta mislite, gde ide razlika u ceni? To zna zagovornik teze o odgajivacnicama (na zalost, pogresna terminologija, ali mozda misli da nahvata nekog da ulozi ugajenje pasa, a ne riba, ko zna?) i zato ih verovatno provlaci kao podtekst.