Sasats , sad ću ozbiljno.
Ako Alp sa ispravnom logikom, potpunim, zaokruženim definicijama koje su kao aksiome, više nego razumnim argumentima, sjajnim stilom, nije uspeo da razuveri protivnike tenkare, onda smatram da ne treba više trošiti reči u polemici. Što mi je najčudnije protivnici su nesumljivo stručnjaci, puno znaju, imaju puno iskustva, ali su u diskusiji tako ostrašćeni, emocionalni i potpuno iracionalni.
Druga tema koja se provlači su „trgovci“. Oni često nevešto guraju u pravcu kojim drugi ne žele i tako izazivaju žestoke reakcije. Ja sa njima imam lepa iskustva, hoće da pomognu bilo pri nabavci ili savetima ili da lično poduče. Ne ulazim u to da li imaju i koji su im interesi. Oni su interfejs industrije koja nameće svoju priču, a od nas očekuje samo da kupujemo i to stalno. Ja volim sam da uradim sve što mogu, pa odatle priča o leskovacima. To naravno ne smatram mikro otporom globalizaciji. Jedino ne razumem neke od trgovaca kako u tenkari ne vide poslovnu priliku. Zašto ne nabave ili poruče izradu nekoliko kompleta tenkare, zašto ne napišu neku kratku knjižicu o tome i prodaju sve zajedno zainteresovanima, ako ih već ima ? Tako bi nesumnjivo omasovili mušičarenje, a iz mase bi neki od njih kasnije, otišli dalje ka ozbiljnijoj opremi i postali bi njihovi kupci.
Treća stvar je otudjenje ribolova, kako ja to vidim. Puno priče o opremi, načinu ribolova i ribolov sam po sebi postaje cilj. Muka mi je kada na TV vidim kako se neki „elitni“ ribolovac u nekoj Tunguziji, „bori“ sa krupnom ribom, kao da ona ima neku šansu. Kada je dovoljno namuči i zada joj toliko patnje, onda se sa njom fotografiše i još je poljubi pre vraćanja u vodu! I tako dok je sledeći ribolovac iznova ne ulovi, izmuči i opet... Mislim da ju je bolje brzo ubiti, odneti, lepo pripremiti i sa prijateljima pojesti. U ovo vreme to zvuči varvarski, necivilizovano, ali je po meni, humanije i svrsishodnije i sigurno nije surogatno, sterilno i plastično. Ovaj moj stav JESTE antiglobalistički.