Eh, taj Gradac...
Na njemu sam doziveo mnogo lepih stvari koje nisam ocekivao. Vredelo je, barem Vama koji ste bili ne moram da pricam o tome. Vredelo je ne spavati noc pre polaska, otici u zoru, promeniti tri prevoza, stici tamo i pecati. Precesljao sam ponovo sve knjige i filmove o musicarenju pastrmke koje imam. Kako uopste da spavam kada idem da ispunim jedan od svojih zivotnih snova... Stigao sam tamo malo posle podneva. Sam Bog zna koliko sam se namucio da uopste stignem do tamo, ali na to se nikada necu zaliti. Najmanji trud koji treba uloziti u zivotu je putovanje.
Prolazim kroz hodnik voza i cujem povike "Sta? Ko koji kurac silazi ovde?" Nasmejem se tako pocascen jedinom pravom srpskom dobrodoslicom i pristojno odgovorim "Ja".
Odjednom, divljina. Pruga i sve sto ide uz nju, drvece, korov i put... Onaj put kojim me savetovase Vlade i Pera da krenem nizbrdo. Posle nekoliko desetina koraka vidim reku. Kristalno cistu reku. Oci mi vec sijaju i pocinjem da trckaram onako natovaren svim mogucim stvarima. Vidim da tamo preko reke neko kampuje. Pridjem, mahnem i pitam gde da nadjem smestaj, ali niko ne odgovara. Pridjem blize, mahnem, oni mi mahnu, ja pitam, oni opet nista. Opet pitam, nista. Dobro, prisetih se teme "Dobar dan Snobovi", pokupih stvari i polako krenuh niz reku. Tu gde put preseca reku se presvuce i pregazim. Nastvaljam dalje do onog mosta na kojem su se svi zivi slikali pa okacili na Google Earth. Prelazim, upoznajem Vladu (Paceta) i ostavljam stvari u vajatu. Nakon sto sam "doruckovao" uzimam stap i krecem...
Od kako sam posao na put nisam prestao da razmisljam o tome koju musicu cu prvo upotrebiti, gde cu traziti ribu, da li cu je prevariti i jos mnogo toga... Ziveo sam za taj dan. Oprao sam ruke u vodi, uvek to radim pre nego sto uzmem musicu u ruke. Podignem 2-3 kamena i vec vidim da dosta toga zivi u reci i da nije ni cudo sto pastrmka tu opstaje. Polako sam poceo da pretrazujem sve terene redom. Kretao sam se tako da budem sto manje vidljiv. Primenjivao sam sve ono sto sam tokom zivota naucio. Od dana provedenih na reci, preko saveta koje ste mi vi, a i drugi ljudi dali, pa sve do filmova i knjiga koje stalno tako neiscrpno i zaludjenicki gledam i citam. Cinilo mi se da na svakih 2-3 minuta menjam musicu. Radio sam sve sto je u mojoj moci, ali nista. Dosao sam do jednog vira u kojem sam video pastrmku koja se tada hranila na povrsini. Stao sam iza drveta koje se nalazi iznad vira i bacao joj preko ruke uglavnom kopnene insekte, pa sitne majske, do gamarusa kakve sam video kada sam podigao prvi kamen. Nista. Krenem dalje, a ona polako jurne gore, pa se opet vrati na staro mesto potpuno nezainteresovana za mene. Krio sam se, menjao musice i predveze, probao razlicite prezentacije, ali nista. Proslo je vec 2 sata od kako sam krenuo. Gotovo da sam sve isprobao, pa stavih vuli bagera po prvi put u svom zivotu. Bilo je to malo ispod vodovoda, gde oko jednog ostrvceta prolazi reka i opet se ispod njega spaja u jedinstven tok. Znam da je tu. Tu dolazi sva hrana. Gde ce ako ne tu... Zabacio sam vise od 20 puta i nista. Vec sam po malo poceo da se plasim da cu proci lose, tada sam pozeleo samo jednu. Jednu i ne moram vise nista nikad u zivotu da upecam. Samo da jednom osetim tu prelepu ribu u svojim rukama i da je ponovo vratim da zivi svoj zivot.
"Pazi sta zelis, mozda ti se ostvari!"
UDARAC! Bez kontre samo malo podizem stap, brani se, u jakoj je vodi. Vidim taj zuti trbuh na povrsini kako se ponovo vraca u dubinu i onda... nista! Od onog trenutka kada sam zamislio kako je prihvatam meredovom do ovog kada je vise nema na stapu nije me delilo nista. Hladan tus, ali nada da ce je biti! Pecao sam jos 2 sata, stigao do Rokine kuce, tu pecao nesto malo i pao je mrak.
Kada sam u Ibru otkacio klena od blizu 50cm nisam bio ni za sta 3 dana. Kada sam otkacio prvu zakacenu stuku (imala je mozda i ceo metar) na strimera nisam spavao dve noci. Svasta mi se motalo po glavi... Jer, bez obzira na sve, kada dodjem tako blizu do necega sto tako silno zelim i onda to ispustim, ja to najiskrenije smatram licnim neuspehom. Velikim.
Sledeceg dana sam krenuo u zoru, stigao do drugog zeleznickog mosta (nizvodno) i krenuo na gore. Slabo, stvarno slabo. Do Rokine kuce je par riba bilo zainteresovano, ali su brzo odustale od uzimanja musice. Tu pocinje nadmudrivanje. Mnogo pastrmki u tom prelepom mirnom delu je davalo sansu da ih prevarim. Trebalo je samo pogoditi musicu i prezentovati je na pravilan nacin. Velika kamenjarka, pun pogdak! Uzima je bez razmisljanja, ali tek nakon sto sam sa 0.14 promenio na 0.10... Kontra i musica joj ostaje u ustima. Posle 20-ak zabacaja stavljam veliku zutu majsku, ponovo ista prica. Pokupi je sa povrsine, kontra i pokida mi. Dolazi Roka, upoznajemo se, pricamo. On mi objasnjava mnogo toga. Prijatan covek, lepo je iskustvo upoznati ga. Poklanja mi jednog pecinara i malo kasnije zakacio sam prvu pastrmku tog dana, 20-ak sekundi borbe me niko ne vidi, Roka se okrece i... samo odjednom mi se stvorio sam kanap ispred nogu. Otkacio sam je opet. Mukotrpno je bilo pecati dalje tog dana, sve mi je nekako bilo tesko posle toga. Svih 200+ musica sam ja isprobao. Ni jednu jedinu nije pokupila.
Sutra sam jedva smogao snage da izadjem na vodu, trudio sam se 120%! Pecao sam od Roke pa do izvora i nazad. Ali nista... imao sam jos jedno kidanje u brzaku (zuti vuli bager), nekoliko promasaja ispred Rokine kuce i jednog lipljena sam tu zakacio za ledja, ali mi se i on otkacio. Evo, ne mogu ljudski ni da opisem poslednji dan. Ne znam sta da kazem, a toliko je toga...
Najiskrenije, dao sam sve od sebe. Daleko od toga da sam glup, daleko od bilo cega loseg, jednostavno kao da mi nesto nije dalo. Ali iskustvo koje sam tamo stekao se ne moze zameniti.
Odusevili su me ljudi oko reke, cuvari i moji domacini. Nisam video nista lose u njima, koliko samo cuvaju i vole Gradac... Odusevio sam se, osecao sam se kao da tu pripadam, uzivao sam u razgovorima sa ljudima (inace ne volim da pricam). Zaista nemam nista lose da kazem za reku. Jedino ono sto me boli, jedino ono o cemu ne prestajem da razmisljam... "Zasto?", "Zasto bas ja?", "Kako?"
Mnogo toga nisam napisao, ali dodacu "u hodu"... Prokomentarisacu jos onu raspravu o tajnama musicarenja.
I amebe su nekada bile "tajna", one nemaju mozak. Svi mi imamo svoje tajne. Tako i pastrmka ima svoje. Razlika je u tome sto smo mi odavno resili problem hrane, a njoj je u zivotu jedina svrha da prezivi i da nastavi vrstu. Mislite da bi mi trckarali, sedeli za compom, lencarili, igrali kosarku, musicarili, da svakog dana moramo da razmisljamo o tome kako da prezivimo? 2 grama mozga koji sluze za to da prezivi, da se nahrani i da izbegne da je neko od nas ulovi. Naravno da ce u tome da bude najbolja. Rece neko ovde da je "mozak kao potok, sto plici, to bistriji". Zna ona sta ce da jede u ovo doba godine, kao sto mi znamo da se sada sprema zimnica. Za druge zivotinje je tajna cime se mi hranimo sada. Sve je tajna dok se ne otkrije.
Meni je mnogo zao. Na trenutke sam cak pomisljao da sam ispao sebican... mozda sam mogao sa porodicom ili devojkom negde. Makar na dan. Ali ipak, ne kajem se, sam sam kriv za moje lose reakcije....
"You can always blame it on the fish, but...